LSD mi pomaže da se suočim sa traumom kada me je otac kidnapovao

U januaru prošle godine, devetnaestogodišnja Nara je iz Londona otišla u svoje rodno mesto u Iraku na sahranu njene omiljene bake. Međutim, kada je stigla tamo shvatila je da joj je baka itekako živa.

Nju je u stvari prevario otac, koji ju je optužio da je postala manje nastrojena ka islamu i da je previše “prozapadno” orijetisana. Nara je potom bila zaključana u sobi, otac ju je tukao tokom četiri nedelje, posle čega je ipak uspela da pobegne. Vratila se u Veliku Britaniju i počela da se skriva. Promenila je ime i posao i kako nije uspela da se izbori sa traumom koju je doživela, postala je depresivna i počela je da uzima sedative i počela redovno da odlazi na terapiju.

Međutim, tek kada je uzela LSD kod prijatelja u kući, počela je emotivno da se suočava sa onim kroz šta je prošla.

Ideja o korišćenju LSD-ija u terapeutske svrhe postoji od 1950-ih – psihijatri Hemfri Osmond i Abram Hofer verovali su da halucinogeni pružaju pacijentima mogućnost da “imaju uvid u svoje stanje iz sveže perspektive” – ali istraživači su zaustavljeni 1960-ih kada su LSD demonizovali političari.

Međutim, analiza koja je objavljena u Žurnalu kanadske medicinske asocijacije ukazala je na sve više dokaza da halucinogeni imaju terapeutska svojstva u tretiranju PTSD-a, zavisnosti i anksioznosti. Našao sam se sa Narom, čije je ime promenjeno kako bismo sačuvali njen identitet, da je pitam kako joj je LSD pomogao da se nosi sa traumatičnim iskustvom koje je ostavilo u večitom strahu za sopstveni život.

VICE: Šta se dogodilo kada te je kidnapovao otac u Iraku?

Nara: Prestala sam da se molim i da nosim maramu i nekoliko puta sam se posvađala sa roditeljima zbog toga. Kada su mi rekli da mi je umrla baka – sa kojom sam bila vrlo bliska – svi smo otišli u Irak na sahranu. Ali onda sam saznala da ona nije umrla i da je to samo bio plan kako bi me odveli u Irak i tamo me zadržali.

Šta ti je uradio?

Otac me je zatvorio u sobu i nije mi dao da izađem. Svakog dana bi dolazio u sobu i tukao me, a potom ponovo zaključavao vrata. Nikada nisam imala dobar odnos sa ocem i on me se stideo. Pustio je da sav bes koji oseća prema meni iskulja napolje. Polomio mi je levu ruku i rebra. Držao me je protiv moje volje mesec dana u kući moje bake. Posle četiri dana, bilo mi je dozvoljeno da izađem u dvorište, ali sam bukvalno bila u kućnom pritvoru. Nisam imala telefon, internet i nisam smela na ulicu.

Kako si pobegla?

Imala sam Kindl sa pretraživačem na njemu. Našla sam otvoreni wi fi i pisala dečku u UK da isplanira moj beg. On mi je rekao da ambasada zna da sam kidnapovana i me već traže. Jednog dana je tata izašao iz kuće i tada sam pomislila “Sad ili nikad” – iako sam znala da verovatno više nikada neću videti svoju porodicu.

Pronašla sam ključ za zadnja vrata i uzela taksi do ambasade, i oni su me stavili na let za UK.

Kada je sve to počelo da te progoni?

Morala sam promenim ime, poslove, lekare. Morala sam da prekinem bukvalno sve veze sa porodicom. Dečko me je podržavao i bio uz mene sve vreme i u početku sam mislila da me sve to neće previše pogoditi. Ali ja se mentalno nisam sa tim izborila. Šest meseci nakon što sam se vratila iz Iraka imala sam nekakav oblik nervnog sloma. Bila sam sve depresivnija i depresivnija. Imala sam noćne more, nesanicu i simptome koji su podsećali na PTSD, kao što su flešbekovi. Spavala sam samo tri sata dnevno. Uzela sam odsustvo sa posla dva meseca i krenula na terapiju. Dali su mi sedative kako bih mogla da spavam.

I gde je tu LSD?

U vreme pre nego što me je otac prevario da odem u Irak, uglavnom sam drogu uzimala rekreativno. Nisam volela da pijem puno; MDMA mi je omiljena: uzela sam nekoliko puta LSD u parku sa prijateljem, ali posle lošeg iskustva sa 2CB, bila sam ona koja nikada nije uzimala sama drogu.

U početku je za mene LSD bio loša ideja. Četiri meseca nakon što sam se vratila u Britaniju uzela sam malo esida, zapravo 245 mikrograma esida – i bilo mi je hevi. Nisam s tim mogla da se izborim. Odlepila sam. Morala sam da uzmem dijazepam da izađem iz tripa i zaspim. To je doprinelo da moj oporavak od depresije nazaduje. Međutim, nisam odbacila LSD zbog jednog lošeg iskustva.

Znači, uprkos lošem tripu, ponovo si ga uzela?

Da, u oktobru prošle godine. Očekivala sam da se neke stvari dogode, ali ovog puta sam uzela 200 mikrograma i malo sam istraživala onlajn o doziranju LSD-ija i korišćenju za tretiranje trauma – iako naravno ne smete da uzmete zdravo za gotovo ono što ljudi pišu na internetu. Bila sam spremnija i samo sam se prepustila. Tada sam imala katarzu.

Šta se dogodilo?

Kada sam bila urađena na LSD-iju imala sam kao nekakvo otvaranje zavese. Prvi put sam shvatila šta mi se u stvari dogodilo. To nije bila moja krivica, ništa od svega toga nije bilo moja krivica. Bilo je to iskustvo koje mi je otvorilo oči. Za mene je uzimanje LSD-ija i pričanje i razmšljanje o tome šta mi se dogodilo bilo jako vredno iskustvo. Nateralo me je da se otvorim i prema drugim stvarima: recimo, postala sam mnogo više otvorena na seansama na terapiji. Bilo mi je lakše da priđem svojim problemima na terapiji jer sam to već uradila na LSD-iju. Bilo je mnogo lakše pričati o svemu tome.

Zašto misliš da je LSD uticao na to?

Imala sam pogled iznutra. Sa ostalim drogama kao što je MDMA, to nemaš. LSD je kao emocionalni otvarač za mene; pomaže mi da vidim stvari iz drugog ugla. Ali sam morala da pronađem pravu dozu, balans između dezorijentacije i samosvesti.

I, nakon što godinu dana uzimaš LSD kao nešto što ti pomaže, kako si?

Moja terapeutkinja nije baš oduševljena što uzimam LSD, ali je rekla je da ceni moju iskrenost. I shvatila sam da nikada ne smem da uzmem više LSD-ija zabave radi – bude hevi; Otvaram se na temu porodice i zlostavljanja. Ne mogu da izbegnem to. I dalje nisam baš u najboljem stanju, iako sam mnogo bolje nego prošle godine. Bilo je tu dosta napretka i okidač za to je bio esid. I dalje uzimam sedative, mada, ako sam na tripovima tri dana ne mogu da ih ne pijem.

Da li si imala bilo kakav kontakt sa porodicom?

Nisam razgovarala ni sa kim iz moje porodice od februara prošle godine. Naročito mi nedostaju ragovori sa moje dve mlađe sestre i to je užas. Bolno je, ali ne mogu puno toga uradim. Ne mogu da skoknem do Iraka, gde moja porodica sada živi, i kažem “Hej, kako ste?” i tamo je užasno stanje. Umesto toga imam puno prijatelja – napravila sam sopstvenu porodicu. Ali moram da se držim po strani, čak i u UK, jer imam porodicu i ovde takođe.

Mislim da bi trebalo da bude više istraživanja o korišćenju LSD-ija kod traumatskih iskustava. Za mene je to bio krucijalni deo koji mi je pomogao da se suočim sa tim što mi se dogodilo, zašto mi se dogodilo i da nastavim dalje sa svojim životom.

Komentari

Povezani članci

Napiši komentar

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.